petak, siječanj 27, 2012
Nastavljamo s analiziranjem našeg Nižeg Ja ili Ega kako ga neki nazivaju. Ja ću radije rabiti riječ Niže Ja jer osobno smatram da je Ego njegov nusproizvod.
Prije nego krenem u analizu voljela bih samo napomenuti da ću u svojim postovima prenijeti ono što apsolutno rezonira s mojom osobnom istinom, dakle učenja mojih i drugih učitelja metafizike kao i svoja osobna iskustva. Svakome od vas je dano da sami procijenite da li se s tim učenjima slažete ili ne. Ako da, vjerujem da ćete mnogo naučiti a ako ne jednostavno nastavite dalje svoju potragu za istinom bez potrebe da ostavljate negativne komentare.
Pa tko je ili što je ta energija Nižeg Ja?
S obzirom da se o toj energiji stvarno može govoriti danima, odlučila sam da mi je najjednostavnije napraviti sažetak tako da ću govoriti o stanjima svijesti i kako Niže Ja djeluje u svakome od nas na određenom stupnju vibracije.
No krenimo od početka i vratimo se malo u ono doba kada smo još na nivou duše znači prije utjelovljenja. S obzirom da je život duše velika škola, možemo pojednostavljeno reći da razmatramo koji razred moramo ponoviti a koji usavršiti. Razmatramo koje lekcije nismo dovoljno dobro usvojili i koji ljudi, vrijeme, zemlja, podneblje može ponajbolje utjecati na naš razvoj. Možemo reći da sastavljamo ugovor za naš život sa svim potrebnim elementima. U tom poslu nismo sami. Dogovaramo elemente i s drugim dušama koje će se pojaviti u određenom trenutku u našem životu te s našim vodičima i višim energijama koje će nas s one strani pomagati. S dušama koje su nam najbliže dogovaramo najteže lekcije i stoga drugi puta kada kažete da nekoga mrzite jer vam je učinio nešto ružno ili vas povrijedio, razmotrite što vas je ta osoba došla naučiti i možda je ona stvarno vaš najbolji prijatelj na nivou duše.
Prije nego «potvrdimo ugovor» još jednom ga pregledavamo zajedno s našim prijateljima vodičima koji nas mogu upozoriti na eventualne poteškoće ili odabir vrlo teških lekcija. No s obzirom da Niže Ja ne postoji u duhovnoj sferi života, mi puni samopouzdanja i vjere u sebe odlučujemo provesti ono što smo i naumili.
I tada se rađamo…potpuno nesvjesni onoga što smo prethodno odlučili. I dobro je da je tako jer bismo se istog trena htjeli vratiti natrag. Zamislite samo šok koji svako novorođenče doživi kada se iz topline i mraka majčine maternice, najednom nađe obasjano žarkim svjetlom u hladnom prostoru i s prejakim zvukovima.
Za one koji se pitaju da li postoji neki način da saznamo kako izgleda naš ugovor, odgovor je da. Svi se odgovori nalaze u vašoj Natalnoj karti odnosno duhovnoj astrologiji. Odabir nekih astrologa je ne govoriti o prošlim životima, a to je upravo ono čemu duhovna astrologija daje vrlo veliki značaj. Zbog čega i zašto pitanje je na koje sam već odgovorila, pišući o utjecaju podsvijesti na naš život jer podsvijest sadrži informacije ne samo o ovome životu nego i svima prije.
I tako zakoračujemo na naš dugačak put živeći u tijelu i suočeni s Nižim Ja kao njegovim sastavnim dijelom.
utorak, siječanj 3, 2012
U sljedećih nekoliko postova pisati ću o Nižem Ja ili Egu kako ga neki nazivaju. I koliko god se činilo da mnogo znamo o tom dijelu nas, često me iznenadi koliki ga broj ljudi uopće nije svjesno. Osobno smatram da ljudski rod ne može naprijed ukoliko u potpunosti ne osvijesti taj dio sebe.
Za početak prenosim odličan odlomak Eckharta Tolle-a iz knjige « Nova Zemlja «:
«Želite li mir ili dramu?
Naravno da želite mir. Nema osobe koja ne želi mir. No međutim u vama postoji nešto što ne želi mir nego želi dramu, želi konflikt. U ovome trenutku možda ne osjećate taj dio. Morati ćete pričekati trenutak, situaciju ili možda samo misao koja će pokrenuti reakciju u vama: netko tko će vas optužiti za ovo ili ono, netko tko vam neće odati priznanje, tko će kročiti na Vaš teritorij, preispitivati vaše ponašanje ili rad, ljutiti se oko novca itd…Možete li sada osjetiti tu enormnu snagu koja se pokreće u vama, taj strah koji je možda prekriven ljutnjom ili nasilnošću? Možete li čuti svoj glas kako postaje glasniji i za nekoliko oktava dublji? Da li ste svjesni vašeg uma koji pronalazi misli kako bi opravdao svoju poziciju, kako bi napao, osuđivao? Drugim riječima, možete li se osvijestiti u tim trenucima nesvjesnosti? Možete li osjetiti da je u vama nešto što želi rat, nešto što se osjeća ugroženim u svakome trenutku i želi opstati pod svaku cijenu, nešto što treba dramu da bi postiglo pobjedu svojom teatralnom produkcijom? Možete li osjetiti to nešto što je u vama što bi radije da je u pravu nego da je u miru?
Ego je onaj dio nas koji želi biti prvi u svemu, biti poseban, biti u kontroli nad svime, koji želi moć, pažnju i toliko još toga, što naravno stvara odvojenost od drugih ljudi a time i neprijatelje. Što stoji iza takvog ponašanja ega? Strah. Strah da ne budemo nitko i ništa, strah od egzistencije, strah od smrti itd. Pa zašto strah? Zato što se Ego poistovjećuje s formom, s vanjskim svijetom i jako dobro zna da se svijet mijenja i zbog toga je vječito nesiguran.
Ego je onaj životinjski instinkt koji je u nama od doba pračovjeka i koji pod svaku cijenu želi opstati. I učiniti će sve da bude onako kako ono želi. Vaše Više Ja želi promjenu, ono ne. Vaše Više Ja želi napustiti situaciju koja vas čini nesretnim, ono ne. Vi ste zapravo u vječnoj borbi sa svojim Egom!
Sve vaše životne pobjede, su u stvari pobjede nad vašim Egom. Jer Vaš je Ego kreator svih vaših životnih nedaća. Prepustite mu prijestolje i naći ćete se u tami.
Postanite svjesni svog Ega i kako ono kontrolira vaš život.
Najbolje oružje jest svjesnost o onome što Ego proizvodi u vašoj glavi i dozvola Božanskom dijelu vas da preuzme tron.
Pogledajte u sebe i otkrijte gdje vas Ego drži na uzici!
četvrtak, prosinac 8, 2011
Živimo u nadasve teškim vremenima, kako na individualnom tako i na kolektivnom nivou. Svakodnevno smo bombardirani vijestima koje ne nude optimističan pogled u budućnost. Osobno se borimo s vlastitim demonima i čini nam se kao da se proročanstva o smaku svijeta pomalo uistinu događaju.
Osobno ne vjerujem u smak svijeta a evo i zašto. U svijetu metafizike postoji pravilo: Što je više svjetlosti u nama, to više tame vidimo i privlačimo. Nekima će se ta izjava možda činiti smiješnom i nelogičnom no evo jednog zgodnog jednostavnog pojašnjenja.
Zamislite jedan mračni podrum pun svakojakih starih, prašnjavih stvari koji je do sada osvjetljavala žarulja od 40 Wata. I sad zamislite podrum koji osvijetli žarulja od 100 Wata. Samo po sebi je razumljivo da ćete pri tom jakom svjetlu vidjeti sve one prljave, smrdljive, trule zakutke koje do sada niste vidjeli i da ćete ih se htjeti što prije riješiti, zar ne? Zamislite samo kako ćete se osjećati dok ćete izbacivati sve one krepane štakore, truli, crvljivi namještaj i kakva će se prašina podignuti kada počnete mesti pod? Sada to isto primijenite na život oko vas i u vama i što se događa kada počnete «čistiti» svoju podsvijest, svoje mentalne obrasce i emocije.
Čini vam se kako tome nema kraja. Gušite se, kašljete, bjesnite na same sebe što ste si dozvoliti nakupiti tolika «sranja» u svome životu no kopate i rujete sve dalje, plačete, ričete…no idete dalje. U jednom trenutku čak možda i posustajete pod teretom smeća, fizički i emotivno umorni…no svjetlo čistoće postaje sve snažnije, vidite kako se počinje nazirati ljepota tog podruma i nastavljate svoj rad. A kada dođete do kraja, neka nova energija ispuni taj prostor i vi se osjećate predivno, čisto, obnovljeno i uživate u plodovima svoga rada.
Sve ono oko čega se sada snebivamo i vidimo oko nas i u sebi, postojalo je odavno no svjetlost nije bila dovoljno snažna da osvijetli tu tamu i što je u njoj čučalo i što se u njoj skrivalo. Svjetlost jest snažnija u svijetu i sama činjenica koliko je lažnih, neetičkih, zlih ljudi i institucija otkriveno, svjedoči toj činjenici.
Što mi možemo učiniti za sebe? Ne imati straha i spremno se suočiti s vlastitim «podrumom», otpustiti stare obrasce koji više ne služe ovom vremenu i načinu razmišljanja. Vrijeme jest egzistencijalne krize i vjerojatno će netko komentirati kako ljudi nemaju vremena za razmišljanje nad sobom, jer kopaju po smeću. Teško je vidjeti takve ljude i treba suosjećati s njima no svi smo mi kreatori vlastitog života i svatko se nalazi na mjestu i u situaciji do koje se je sam doveo svojim postupcima, izborima, odlukama, strahovima, karmom ili kako god to želite nazvati. I to isto znači da se iz svake teške situacije možemo i moramo iskopati sami.
I stoga samo naprijed. Ovo je vrijeme predivnih iscjeljenja, napretka i osviještenja. Ne dozvolite ikome ili ičemu da vam kaže suprotno.
subota, studeni 26, 2011
U zadnje vrijeme se često susrećem s ljudima koji imaju problema s odnosima na poslu. Uglavnom mi govore kako se teško nose s ogovaranjima iza leđa, slabom ili nikakvom komunikacijom te raznim podmetanjima pogrešaka ili «krađi» ideja. Zbog takvih se atmosfera osjećaju jadno, iskorišteno, nesretno i vrlo često ljutito.
Kada ih pitam da li su razgovarali s dotičnim osobama, odgovor je najčešće da nisu i da s tim osobama nema smisla razgovarati jer oko sebe šire samo negativnu energiju.
U tim slučajevima najčešće ispričam vlastiti primjer od prije 10-tak godina kada sam bila u najvećoj ekspanziji na poslu ali imala i veliki problem s jednom kolegicom. U to je vrijeme moj obim posla bio jako velik i praktički sam radila za dvije osobe. Kako bih stigla obaviti sve na vrijeme i u neko normalno doba ići kući ( što je bilo oko 20.00 h ), glavninu sam vremena provodila u svojoj radnoj sobi. Za neko druženje uz kavu i žensko tračanje nažalost nisam imala niti vremena niti volje. S vremenom se komunikacija s ostatkom ženskog dijela svela na jutarnji pozdrav i eventualno: Kako si? Ponekad zbog tolikog vremena provedenog u firmi, čak nisam bila niti sigurna da li sam taj dan nekoga pozdravila ili je to bio prethodni dan. Uglavnom moj se život vrtio oko posla i za posao.
S vremenom sam počela osjećati čudne poglede i čudnu energiju u zraku. Kolegice su me mahom ili izbjegavale ili bi me samo ovlaš pozdravile ako bi me slučajno srele u hodniku. No jedna od njih se isticala time što je imala potrebu govoriti loše o meni, tvrdeći da se pravim važna, da nemam vremena za njih i ako bih kojim slučajem napravila neku grešku, za nju je odmah znalo cijelo poduzeće jer bi se ona potrudila da svi saznaju kako je «Natalija napravila to i to». Naravno vlastite greške i greške ostalih su se skrivale.
Na moju sreću greške sam radila rijetko a i kada bi ih napravila, imala sam potrebu odmah ih predočiti svome šefu. U poslu nikada nisam imala potrebu nešto skrivati.
Osobno sam se osjećala jadno i svakodnevno sam se preispitivala da li sam napravila nešto pogrešno, čime bih uvrijedila dotičnu kolegicu no razlog nisam našla. Još je smješnije bilo to što s istom gospođom nisam sveukupno do tada razgovarala 10 min. i ona apsolutno ništa nije znala o meni osim što je mogla čuti od drugih ili sama pretpostaviti.
Kako sam ja šutjela tako su se stvari sve više i više pogoršavale i negativnu energiju u mome okruženju si mogao sjeći nožem. Jedino što sam mogla jest povući se još dublje u sebe, ne izlaziti iz sobe, moliti Boga da nikoga ne sretnem na hodniku i biti ljutita na sve oko sebe.
No jednoga dana do mojih je ušiju dopro teški trač koji mi je natjerao suze na oči i rekla sam samoj sebi da je dosta i zamolila Boga i svemir za pomoć. Znala sam da tu situaciju moram na neki način razriješiti. Bilo me je strah izravno se konfrontirati s njom i stoga sam molila za neki drugi način.
Znala sam da njena potreba da me ocrnjuje nije došla niotkuda i stoga sam jednoga dana samoj sebi napravila regresiju i osvijestila od kuda je došla. Molila sam njenu dušu za oprost i sama se dobro isplakala nad sobom, jer sam ja bila ta koja sam njoj nanijela zlo i stoga mi je bilo jasno zbog čega se ponašala na način na koji se ponašala.
Drugi dan sam na posao došla neopterećena težinom na duši i baš se potrefilo da me ona dočekala na hodniku. Bez imalo gnjeva i ponosa sam joj poželjela Dobro jutro i pitala kako je, na što je ona spremno odgovorila da je dobro i da mi zahvaljuje na pitanju.
Kako je vrijeme prolazilo tako se naš odnos sve više i više popravljao i postajao pozitivniji. Ja više nisam izbjegavala odlaske u njenu sobu i osjećala sam se krajnje zadovoljno i sretno. No tu priči nije bio kraj.
Nedugo nakon toga u Splitu se održavao seminar na kojem su sudjelovali svi djelatnici pa i dotična kolegica. Na povratku u Zagreb svemir je htio da upravo ona bude ta koja će se vračati sa mnom. Pomisao da s njom provedem 4 sata nije baš bio usrećujući, no znala sam da postoji jako dobar razlog.
I kako to obično biva, nas dvije smo svih 4 sata provele u prekrasnoj komunikaciji razgovarajući o apsolutno svemu, o poslu, životu, ljubavima, našim iskustvima. Kada sam ju ostavila ispred zgrade u kojoj je živjela rekla mi je sljedeće: « Natalija, drago mi je da smo se zajedno vraćale. Nisam bila svjesna koja si ti divna žena i uvijek sam te doživljavala zatvorenom, napuhanom i površnom».
Te riječi su i meni i njoj natjerale suze na oči. Od tada sam u njoj imala vrlo snažnu potporu i jednu divnu prijateljicu i kolegicu.
Ono što sam osvijestila kroz ovo iskustvo jest da uvijek kada postoje određene negativne emocije između dviju osoba a ne možete predočiti opipljiv razlog, uvijek je u pitanju negativna energija prošlog života koje se duša podsvjesno sjeća i izražava je niti sama ne znajući zbog čega.
Drugi, prizemniji razlog jest nedovoljna komunikacija između ljudi. Spremni smo osuditi drugu osobu i pripisati joj bezbroj negativnih epiteta na osnovi nekih svojih iskustava i negativnih obrazaca a da uopće nismo sagledali život te druge osobe., niti otvoreno i iskreno s njom razgovarali o problemu koji zasigurno smeta i opterećuje i nju.
Živimo u vremenima kada se vrlo snažno i često čiste sve one negativne energije koje smo tako dugo potiskivali u sebi. I dobro je da je tako dok ih ne počnemo usmjeravati na druge ljude. Jako je lako upasti u sindrom žrtve i osuđivati sve one koji se ne ponašaju prema našim očekivanjima. I u tim trenucima se povlačimo u sebe, tvrdoglavo odbijajući svaki pokušaj promjene tvrdeći kako je ona druga osoba ta koja se mora ispričati i doći na koljenima. No međutim ponekad je potrebno progutati ponos i biti prvi koji će istupiti iz te negativne energije i reći: Hajdemo pokušati izreći što nam smeta. Hajdemo pokušati promijeniti situaciju na ljubazniji, iskreniji, topliji način. Pokušajmo se približiti s koliko toliko ljubavi drugoj strani.
Tvrdoglavost, ponos, ljutnja, ljubomora ne doprinose nikome nego samo dolijevaju novo ulje u vatru.
Osobno sam iskusila da na toplu riječ, pozitivan i iskren stav nikada nitko neće reagirati negativno ili s odbijanjem. No ako se kojim slučajem nađete i u takvoj situaciji, onda možete biti samo ponosni na sebe i reći samima sebi da ste pokušali sve i da to više nije vaš problem i jednostavno više ne pridavati značaj ili energiju toj osobi ili događaju.
Voljela bih čuti i vaša iskustva koja su zasigurno raznovrsna. Vjerujem da ima i puno težih situacija od ove koju sam ja prošla no vjerujte mi da za svaku postoji objašnjenje i izlaz.
subota, studeni 19, 2011
Prije nekoliko sam dana posjetila svoju bivšu firmu. Bila je to posjeta iz praktičnih razloga ali i sa željom da vidim svoje stare kolege i da popijem kavu s bivšim šefom.
Moj plan da ostanem sat vremena je pao u vodu kada sam zamoljena da ostanem i pomognem u jednom slučaju koji sam godinama vodila i za koje im je bilo potrebno moje dugogodišnje iskustvo. Planiranih sat vremena pretvorilo se u četiri i ja sam izašla iz zgrade osjećajući se kao da me je pregazio vlak. Moja namjera da odem i do Slovenije je propala jer u sebi nisam osjećala niti tračak energije niti volje.
Čak i kada sam pokušala zaspati i na taj način povratiti barem dio svoje izgubljene energije, moje tijelo je titralo i borilo se između sna i jave. Na kraju kada sam shvatila da od mog spavanja neće biti ništa, bilo mi je draže izaći i prošetati svoga psa. Opuštena šetnja, svježi zrak i veselo skakutanje moga psa, omogućili su mome tijelu i umu da se opusti i ponovno povrati svoju ravnotežu.
Kada danas razmišljam o tom danu, pitam se kako sam izdržala 15 godina u energiji stresa, nervoze, ljutnje i ega? I iako sam tamo u posjeti bila samo u svojstvu osobe koja je došla pomoći, ipak sam osjećala pritisak koji su osjećali moji sada bivši kolege i nervozu bivšeg šefa koji je očekivao odgovore sada i odmah. Duboko vjerujem da mi je u tome pomogla moja stalna potreba da spoznam sebe a time i da unosim zdravu hranu u svoje tijelo, da razmišljam pozitivno, da pronađem barem 1 sat za svoje meditacije i opuštanje te da stalnom edukacijom učinim svoj život što je moguće ispunjenijim i zadovoljnijim.
Kada razgovaram s prijateljima koji još uvijek rade u velikim sistemima, zaprepašćuje me činjenica koliko malo njih brine o tome kako će provesti svoje slobodno vrijeme. Neki nose posao doma, neki si isplaniraju još stotina obaveza za vikend i onda gdje je tu ona ravnoteža rada i odmora?
Većina ih niti ne zna kako se opustiti ili se uopće NE MOGU opustiti. Neki si priušte čak 7 dana godišnjeg odmora, očekujući da je to dovoljno za isključivanje uma i tijela. Iz osobnog iskustva znam da je za pravi odmor potrebno barem 3 tjedna.
Jedan od mojih vrlo dragih mistika i učitelja OSHO, koji je vrlo dobro poznavao svijest ljudi Zapada, bio je veliki zagovornik meditacija no bio je svjestan činjenice da se tijelo i um ne mogu opustiti ako tome ne prethodi neka snažnija fizička aktivnost. Tako su najpoznatije njegove dinamičke meditacije u kojoj najprije tijelo dobro «istresemo» i pokrenemo i tek nakon toga možemo očekivati da ćemo se posvetiti onome što se događa unutar nas i pronaći onaj potrebni mir.
I sami ste svjesni kako se osjećate nakon dobre šetnje, trčanja ili neke fizičke rekreacije... osjećate se zdravo umorni i zaspite kao mala beba. No međutim samo se 4 % ljudi u Hrvatskoj bavi nekom rekreacijom što je dosta poražavajuća činjenica.
Ako nakon silnog stresa kojeg ste doživjeli na poslu, još nakon toga sjedate i pred TV s hrpom hrane ispred sebe ili slušate gunđanje svoje obitelji kojoj ne posvećujete dovoljno vremena, onda je krajnje vrijeme da nešto promijenite u svome životu jer će vaše tijelo jednoga dana popustiti pred tolikom navalom iscrpljenosti ili negativne energije.
Svakom biću kada obavi svoje potrebe za opstankom na programu slijedi zadovoljstvo. Biološki je normalno da se krećemo prema zadovoljstvu te odmičemo od boli. Bol nas stišće, povlači u sebe, ušutkuje, dok nas zadovoljstvo širi, otvara i povezuje s našim senzorima. Zadovoljstvo nas poziva da u sebi nešto integriramo, dok nas bol tjera u odvojenost i skutrenost. Zadovoljstvo nas otvara prema novim idejama i puni entuzijazma krećemo u nove pothvate.
Nažalost naša kultura izjednačuje zrelost sa sposobnošću da niječemo naše potrebe za zadovoljstvom. Često puta nam je rečeno da zaboravimo na naše male radosti kako odrastamo- da sjedimo mirno, radimo teško i da kontroliramo ili niječemo naše emocije. Naša zadovoljstva kojih si priuštimo stvaraju u nama krivnju da smo, kao što je znalo biti u mom slučaju, potratili dan a ta ista krivnja je stvarala krutost tijela i uma.
Kako tijelo postaje kruto tako sve više i više postaje krhko i slabo. Zbog svoje slabosti, krutom sistemu potrebna je čvrsta emotivna obrana koja pak dovodi do zatvorenosti.
Kada smo zatvoreni tada smanjujemo tok životne energije. Stoga je potrebno otpustiti i dozvoliti da energija slobodno kola našim tijelom, čime unosi više uzbuđenja i kreativnosti u naš život. Stoga su zadovoljstvo, opuštanje i ispunjenost prioriteti koji dovode našu dušu i tijelo u balans.
Kada si uskraćujemo ona primarna zadovoljstva koja mogu zadovoljiti naše potrebe, okrećemo se onim sekundarnim kao što su alkohol, droge, izbjegavanje odgovornosti, ovisnost o sexu ili prejedanje. Nažalost ta nas sekundarna zadovoljstva ne mogu ispuniti i samo u nama stvaraju još više ovisnosti jer «glad» u nama je teško zadovoljiti.
Zdrava zadovoljstva stvaraju ispunjena stanja a ovisnička samo još veću potrebu.
Zadovoljstvo, opuštanje, igra…sve su to stvari koje si moramo i trebamo priuštiti. I nemojte mi reći da za njih nemate vremena. Sjednite i razmislite koliko vremena potratite na razmišljanja o nebitnim stvarima, nerviranju oko beznačajnih sitnica i koliko energije trošite na to da promijenite druge. To vrijeme iskoristite za sebe i uživajte ovdje i sada. Vaše tijelo i duša će vam na tome biti jako zahvalni.
I pitajte se da li radite da biste živjeli ili živite da biste radili?
ponedjeljak, studeni 7, 2011
Prije nekoliko sam dana sasvim slučajno naletjela na emisiju koja je govorila o jednom našem poznatom plastičnom kirurgu i njegovoj ordinaciji u Londonu. Ono što me je ponukalo da ne prebacim na drugi kanal jest priča o tome kako je u Londonu otići na tretman Botoxom postala normalna navika dostupna svima. Dakle u kalendaru srednjeg staleža stanovnika Londona uz posjet kozmetičaru, zubaru, frizeru, sada se nalazi i posjet plastičnom kirurgu. Na kraju je taj isti liječnik napomenuo kako se nada da će se s vremenom otkriti još neke nove supstance ili tretmani koji će omogućiti još bolje i efikasnije izglađivanje bora.
E pa dragi moji postoji još jedna puno moćnija i djelotvornija metoda a to je holistički rad na sebi. Ako želite usporiti starenje svoga tijela, riješite se strahova, briga, nezadovoljstva, ljubomore, tuge i svih onih mentalnih i emotivnih obrazaca koji škode normalnom funkcioniranju vašeg tijela. Vaše tijelo reagira na sve vaše misli i emocije. Što više obrazaca očistite, to ste mirniji, sretniji, staloženiji. Što ste sretniji, to ste više u kontaktu s onim višim, Božanskim dijelom sebe i to snažnija energija cirkulira vašim tijelima a time i vašim stanicama.
Također i više slušate mudrost svoga tijela i dajete mu ono što mu je potrebno. Proces starenja moguće je obrnuti i to trajno, bez potrebe da u svoje tijelo ubrizgavate bilo kakve kemijske supstance.
Nadopunite to još i kvalitetnom prehranom, tjelovježbom te odgovarajućom njegom na bazi čistih eteričnih ulja i tijelo će vam biti više nego zahvalno a vaša će se ljepota očitovati na svim razinama.
ponedjeljak, rujan 19, 2011
"Things do not change, we change" Henry David Thoreau
Da me netko danas pita da li volim promjene spremno bih odgovorila DA. No međutim da ste me to isto pitali prije dvadeset godina, vjerojatno bih razmislila o odgovoru i postavila sto potpitanja tipa; ovisi što bih trebala promijeniti? Kada bi se promjena trebala dogoditi i sl.? Naravno sva su ta pitanja izvirala iz moje velike riznice straha.
Danas sam svjesna činjenice da su mi se najveći pomaci, bilo unutarnji bilo vanjski, događali upravo u situacijama kada sam korjenito mijenjala svoj život. Bilo da se radilo o raskidima nezdravih veza ili odlasku s poslova koji me više nisu zadovoljavali. Te promjene i odluke niti u jednome trenutku nisu bile lake ali su bile neminovne. Sa svakom novom promjenom moj život bi dobio jedan novi smisao, novu formu, novi mir. Svaka nova promjena donosila je nove izazove, nove ljude, nove mogućnosti, novu energiju, veći mir u moj život. Svaka nova promjena donosi i nove strahove, no tjera nas da se iznova i iznova kalimo i tjeramo u sve veće borbe s onim dijelom sebe koji nam govori kako nešto ne možemo.
Danas znam da mogu sve što želim i hoću. Možda to nešto neće doći u onome trenutku u kojem ja mislim da bi se trebalo dogoditi pa onda moram vježbati strpljenje i vjeru, možda moram duboko u sebi iscijeliti neku ranu ili promijeniti duboki podsvjesni obrazac. Ponekad nas svemir stavi na «čekanje» koje se nama čini beskrajnim no međutim, kako narod kaže, sve uvijek dođe na svoje.
Jako mi je teško kada gledam ljude koji se bore sa svojim problemima i smatraju da za njih nema izlaza jer ih u tome sputava obitelj, okolina, posao, financije. I pronaći će sto razloga zbog čega nešto ne mogu promijeniti. No međutim za svaki problem postoji i rješenje, samo možda ne u onome aranžmanu u kojem to očekujemo. Upravo zato ne treba gubiti nadu, jer nam jednoga dana netko može pokucati na vrata i pružiti nam nešto što nas može izvući iz situacije u kojoj se nalazimo. Naše Niže Ja jedva čeka da dignemo ruke od sebe kako bi nas dalje moglo terorizirati svojim mislima i emocijama. Možda je onda bolje učiniti nešto jer će se teror nastaviti tako i onako ali ovako ćemo barem znati da smo napravili jedan korak naprijed. Sada se sigurno pitate: A što ako napravim krivi korak? Nema krivih koraka. U životu postoje samo učenja i ništa drugo.
Nitko nam ništa ne može garantirati. Sve ovisi samo o nama. Može neki potez ili promjena biti savršena no možda ćemo tijekom vremena zbog straha ili brige učiniti nešto što će nas skrenuti s puta i odvesti u nekom potpuno drugom smjeru s kojeg ćemo se opet jednoga dana morati nekako vratiti na onaj pravi. Ali vjerujem jer sam to i sama iskusila, da smo i da ćemo i na tom makadamu naučiti mnogo korisnih stvari.
Kako kaže Osho: radite što je moguće više pogrešaka u životu i nemojte se bojati činiti ih. Kroz činjenje grešaka učimo, no samo se potrudite da istu grešku ne ponovite.
S ljubavlju
Natalija
srijeda, rujan 14, 2011
Dok sam razmišljala o čemu bih danas pisala, sjetila sam se prepirke koju sam imala sa svojim tatom prije nekoliko dana. Tema naše prepirke je bila genetske predispozicije i bolesti.
Sve je počelo pričom o tome kako ja već pomalo ulazim u godine kada će moje tijelo početi slabiti i kako samo što nisam počela ulaziti u razdoblje kada mogu očekivati da će me satrti sve ono što je satrlo sve pokojne članove moje obitelji. A sudeći prema obiteljskoj anamnezi, ne piše mi se dobro :o).
Još sam u dvadesetima bila svjesna činjenice da mi nitko ne može nametnuti ništa ako ja to ne želim, pa tako niti bolest. Daljnjim razvojem svoje svijesti koja se budila potaknuta životnim iskustvima, podukama i pričama dragih prijatelja, shvatila sam da na svijetu postoje dvije vrste ljudi; oni koji smatraju da je bolest nešto što se «dogodilo» i čemu oni nisu krivi nego eto viša sila, geni, nasljeđe, okolina i sl. i postaju velike žrtve pitajući se što su Bogu skrivili. Takvi ljudi se uglavnom nastoje te «nesreće» riješiti što je moguće prije, obilazeći liječnike i bolnice koji im mogu dati sredstvo koje će im omogućiti da nastave sa istim životom tamo gdje su stali prije nego se dogodilo to «zlo».
Druga vrsta ljudi su oni koji možda u početku i bivaju potreseni činjenicom da im je tijelo bolesno ali osjećaju da su samo oni ti koji su svojim načinom života, razmišljanjima i emocijama doprinijeli situaciji u kojoj su se našli i da im je tijelo samo glasnik.
Naše tijelo predivno je vozilo i jučer dok sam na Pilatesu stajala ispred anatomske slike ljudskog skeleta, nisam mogla a da sama sebi ne postavim pitanje koliko zapravo znam o svome tijelu. Možda i nije potrebno da znam apsolutno sve njegove dijelove, no međutim koliko puta dnevno sam ga uopće svjesna... osim ukoliko me negdje nešto ne zaboli. Koliko puta mu se uopće zahvalim što je zdravo i što me nosi kroz život…ukoliko me nešto ne zaboli. Da li sam uopće svjesna svojih pokreta…dok me nešto ne zaboli? Jutros dok sam bila u krevetu i polako se budila iz sna, odjednom sam osvijestila tenziju svojih ramena i nisam mogla vjerovati da i u stanju u kojem bi čovjek očekivao da sam potpuno opuštena, mogu biti u grču i napeta. Zašto? Jer sam otišla spavati razmišljajući o tome što mi je danas činiti i probudila se s istom mišlju. Da, zahvalila sam Bogu i svemiru na danu i svemu onome što mi je donio ali sam ipak zaspala razmišljajući o trenutnim brigama i moje tijelo je shodno tome reagiralo grčenjem mišića.
Naše misli su te koje uzrokuju određene emotivne reakcije, bilo pozitivne bilo negativno koje pak tada utječu i na rad i funkcioniranje našeg fizičkog tijela, što zapravo znači da smo samo MI ti koji odlučujemo o zdravstvenom stanju našega tijela. No što je onda s genima? Što ako su nam u obitelji svi pomrli od neke vrste karcinoma? Da li to znači da je informacija sadržana u našem genu već sudbinski određena i mi joj se možemo samo pokoriti, moleći Boga da se nikada ne obistini ili ipak možemo učiniti nešto?
Što znanost ima za reći o temi «Um iznad materije»? Odgovor ovisi o tome koga pitate.
Znanost konvencionalne medicine pokušava nas uvjeriti da niti jedan od fenomena koji smo upravo opisali ne postoji. To je zbog toga što današnji priručnici iz područja biologije i masovni mediji opisuju tijelo i njegove komponente stanice, kao strojeve sačinjene od biokemijskih gradivnih blokova.
Takvo stajalište dovelo je čovječanstvo do uvjerenja da prihvati genetski determinizam u kojem se gene nastoji prikazati kao kontrolore tijela i ponašanja. Ta tužna postavka govori o tome kako je naša sudbina neupitno vezana uz genetski kod naših predaka. Takvo uvjerenje stvara kod ljudi osjećaj da su žrtve nasljeđa.
Na svu sreću Projekt ljudskog genoma (the Human Genome Project HGP), izmaknuo je stolicu konvencionalnoj medicini i njenom uvjerenju o genetskoj kontroli. Ironija leži u tome da je dokazala upravo suprotno. Shodno konvencionalnom uvjerenju, ljudsko tijelo zbog svoje kompleksnosti ima mnogo više gena nego što ih se može naći u jednostavnijim organizmima. Iznenađujuće pak da je HGP otkrio da ljudi imaju skoro pa isti broj gena kao i neki niži oblici životinja čije otkriće razotkriva fundamentalni mit o genetskom determinizmu. Znanstvena dogma predugo je živjela i treba ju samilosno uspavati.
Pa stoga ako geni ne kontroliraju naš život (pauza da bi se formuliralo genijalno pitanje)….tko ga kontrolira?
Odgovor je MI!
Nova znanost «New-Edge» otkriva da moć kojom kontroliramo naš život dolazi iz našeg uma i nije preprogramirana u našim genima. Ovo je velika vijest. Moć promjena je u nama! No međutim da bismo aktivirali ovu nevjerojatnu snagu uma da kontrolira gene, moramo se suočiti s fundamentalnim uvjerenjima i našom percepcijom života. Naše prvo ozbiljno i pogrešno uvjerenje o nama samima nastaje, kada se pogledamo u ogledalo i vidimo sebe kao jedinku, individuu. U stvarnosti, svatko od nas je komuna koja se sastoji od 50 trilijuna ćelija. Brojka koju je lako izgovoriti ali je neizmjerna. Ukupna količina ćelija u ljuskom tijelu veća je nego ukupan broj ljudi na 7000 planeta Zemlji! Skoro pa svaka stanica u vašem tijelu sadrži sve funkcije koje su prisutne u cijelom tijelu, što znači da svaka stanica ima živčani sustav, probavni sustav, dišni, mišićni, reproduktivni pa čak i imuno sistem. S obzirom da svaka stanica predstavlja mini čovjeka, obrnuto možemo reći da je svaki čovjek kolosalna stanica.
I kao što ćemo nadalje vidjeti, naš um predstavlja vladu koja koordinira i integrira funkcije tjelesne masivne stanične civilizacije. I kao što u istom smislu ljudska vlada regulira život svojih stanovnika, tako i naš um oblikuje karakter naše stanične zajednice. Uvidi u prirodu našeg uma, kako na nas utječe i gdje živi, omogućuje nam da u potpunosti osvijestimo našu istinsku snagu. Uvid u to znanje omogućuje nam aktivno sudjelovanje u kreiranju našeg života kao i sudjelovanju u evoluciji kolektivne svijesti.
Izvadak iz knjige « Spontana evolucija» Bruce H. Lipton, doktor znanosti, svjetski je poznat autoritet koji povezuje znanost i duhovnost te glasnogovornik nove biologije. www.BruceLipton.com
I tako dok slušam svoje roditelje kako diskutiraju o tome da li će MOJA koža biti sklonija bržem ili sporijem iscjeljivanju i čiji će geni prevladati ( tatini sporiji ili mamini normalni ), ja pokušavam ne komentirati te samoj sebi govorim da će moja koža uvijek biti zdrava i svaka će eventualna rana brzo zacijeliti. Ulazeći u raspravu s njima shvatila sam da su oni jednostavno generacija koja je programirana na temeljima konvencionalne medicine. Moja namjera je bila da im ukažem na to da mogu promijeniti stanje svoga tijela i toplo se nadam da će se toga sjetiti kada počnu razmišljati o eventualnim bolestima koje ih «čekaju».
Naravno da nije uvijek lako kontrolirati um, kao u mom slučaju s trenutnim brigama, ali svijest o tome da smo MI ti koji kreiramo svojim mislima svoje psihofizičko zdravlje, neka nam uvijek bude na umu. I na bolest gledajmo kao na STOP znak koji nas samo želi spasiti od daljnjih nezgoda i smrti. Naše tijelo naš je putokaz i zvijezda vodilja. Oduvijek se govorilo: « U zdravom tijelu zdrav duh» no ja bih možda prije rekla: « Zdrav duh za zdravo tijelo».
Namaste!
srijeda, kolovoz 3, 2011
Upravo sam se vratila sa kave sa svojim bivšim šefom, osobom koja me je naučila mnogim pozitivnim stvarima u životu a jedna od njih je da uvijek težim najboljem i da za svoj život tražim najbolje. Prije 10 godina to je bila težnja iz Ega. Težnja da se ima lijepo uređen stan, dobar auto, skupa odjeća… da se jede u dobrim restoranima i odsjeda u lijepim Hotelima…da se putuje, pohađaju najbolji tečajevi itd. itd.
U poslu sam uvijek davala sve od sebe i shodno tome tražila i dostojanstvenu kompenzaciju. Davala sam i tražila maksimum i nitko mi ga nije osporavao.
No danas dok sam prepričavala sve i dobre i loše dogodovštine kroz koje sam prošla u periodu u kojem se nismo vidjeli, na licu svoga sada prijatelja, vidjela sam odraz onoga što sam sama duboko u sebi osjećala a to je da sam nekako tijekom vremena počela pristajati na kompromise. Vjerujem da je razlog moj novi početak, posao koji zahtjeva izgradnju povjerenja klijenata, trenutačna financijska situacija u Hrvatskoj i svijetu, promjene u kolektivnoj svijesti i da ne nabrajam dalje. No međutim taj moj kompromis i pristajanje na manje nego što zaslužujem, nije mi donio ništa dobro niti mi je donio reputaciju nove «Majke Tereze». Dapače doveo me je do toga da se zapitam kuda idem i dali je to što činim dobro za mene.
Biti ponizan i ne imati Ego ne znači dozvoliti da te drugi iskorištavaju, da ti ne plaćaju ono za što si mukotrpno odradio, da te se ne shvaća ozbiljno. Ne imati Ego znači voljeti i suosjećati za sebe i druge. Znači poštovati sebe i druge. Poštovati svoje vrijeme, svoju energiju, svoj život. Znači dati najbolje od sebe i tražiti najbolje za sebe.
Kakve sam ja do sada poruke davala svemiru? Da imam dovoljno, da dajem više nego što primam i da me to zadovoljava. To me je dovelo do stanja kada sam više davala nego dobivala natrag a samim time i do problema s kojim sam znala da ću se kad-tad morati suočiti. Da li sam ga mogla riješiti i prije? Mislim da ne, jer je potreba da se dokažem i da izgradim samopouzdanje i suočim sa strahom od toga da nisam dovoljno dobra, bili neminovni u ovome procesu.
Što sam naučila iz ovoga iskustva? Naučila sam da je vrijeme da ponovno kažem svemiru da želim samo najbolje za sebe i da privlačim samo najbolje a to želim i svima vama koji čitate ovaj post.
utorak, srpanj 26, 2011
Komforna zona, što je to? U mom slučaju to bi bio period života u kojem bih se uljuljkala u neko iluzorno stanje da mi je dobro a zapravo često negodujući glasno ili u sebi zbog ispraznosti života i imajući povremene napadaje grižnje savjesti jer ne živim onako kako bih htjela, svjesna toga da moram nešto promijeniti ali mi moj strah i moje isprike ne dozvoljavaju da se pomaknem s mrtve točke. I tako bih se ja danima tješila da će sve biti dobro a zapravo se ništa ne bi promijenilo jer niti ja ništa ne bih mijenjala u sebi a time niti oko sebe. Ako bi ova faza potrajala predugo, grižnja savjesti pretvarala bi se u ljutnju. Ukoliko bi netko izvana slučajno ili namjerno «upro prst» u moju bolnu točku, nastala bi vulkanska reakcija jer naravno svi mi teško prihvaćamo da nam netko soli pamet oko nečega za što i sami znamo da moramo promijeniti.
Ukoliko se iz ove faze ne izvučem sama, svemir će se potruditi da me iz moje komforne zone izvuče silom. Kao i u mom nedavnom slučaju kada su se odjednom zatvorila vrata na koja sam računala i morala sam posegnuti za onim čega sam se najviše užasavala ( ili bolje rečeno moj Ego ).
Kaže stara poslovica: naša najveća snaga stvara se iz naše najveće slabosti. Odjednom su se upalile žaruljice za alarm i nestali su svi oni strahovi i sve one prepreke koje je moje Niže Ja tako vješto do tada kreiralo u mome umu. Odjednom je sve postalo moguće i tako lako, samo je bilo potrebno učiniti taj jedan korak i otvoriti se mentalno, emotivno i duhovno. Rješenje mog problema bilo je tu za dva dana.
Svemir nam učestalo šalje signale ( kroz osjećaje, intuiciju i sl. ) da ne živimo onako kako bismo trebali no nažalost često te signale zanemarujemo. Onda nam poruke pošalju putem ljudi iz naše okoline, no međutim često nas te poruke pogode u bolni živac i onda se povučemo još dublje u našu ljušturu. Ako se ne otrijeznimo niti nakon velikog broja upozorenja svemir na stol izvlači, kako to moja učiteljica kaže: the big guns ( prev.: teško oružje ).
Svatko od nas je prije nego što se rodio u ovome fizičkom tijelu, odabrao lekcije i put svoje duše. U tom odabiru sudjelovali su i naši duhovni vodiči koje smo zamolili da budu uz nas i da nas vode i korigiraju ukoliko s tog puta skrenemo. Mi smo im isto tako dali u zadatak da učine sve što je u njihovoj moći da nas vrate na pravi put. Vjerujte da im nije lako i da ne vole da patimo ali ponekad je patnja jedini način da progledamo i da započnemo uspon iz ponora u kojeg smo se sami bacili.
U svome životu upoznala sam priličan broj osoba koje su našle sebe tek nakon što su prošle teške bolesti, stradavanja, izgubile financijsku sigurnost i sl. stanja. Sve te osobe danas izjavljuju da su svjesne činjenice da su sebe same dovele u stanje katastrofe i da ih je ta ista nedaća vratila tamo gdje su odavno trebali biti samo da su poslušali svoje srce i svoj unutarnji glas. Naravno ima i onih koji u potpunosti pokleknu i izgube bitku no ta ista lekcija ih čeka u nekom od narednih života, samo što će tada biti puno teža.
Sada shvaćam da su svi ti strahovi koju su mi se redovito nametali od strane moga Nižeg Ja, bili u potpunosti iracionalni i besmisleni i da je njihov cilj bio samo da me spriječe u mome nastojanju da promijenim svoj život na bolje. Jer sada su se otvorila nova vrata s novim mogućnostima, novim ljudima, novim situacijama i sve se savršeno posložilo. Učim i ja iznova i iznova i toplo se nadam da ću na sljedećem testiranju proći s pozitivnom ocjenom i da se neću dovesti do točke gdje će biti sve ili ništa.